Da prostite što ću malo privatizirati ovu platformu i iznijeti svoje osobne stavove, mišljenja i iskustava. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti, ustvari, sigurna sam da neće nitko zamjeriti jer će tekst biti pozitivan i neće apsolutno nikog oštetiti.
Uglavnom, već dugi niz godina uživam članstva nekih udruga i poduzetničkih asocijacija, no ima mnogih oko mene koji kategorički tvrde da njima to ne treba. Da nemaju nikakve koristi od tog članstva i da je to bacanje novaca i bez veze i da par ljudi ima koristi od toga i bla bla bla….
Rado bi s vama podijelila jedno svoje nedavno privatno iskustvo, temeljeno na zdravlju….Nekako zadnjih par godina u moj organizam se nastanio jedan tumor, tiho i bez najave, ajmo ga nazvati nekako drugačije jer ovako dosta jezivo zvuči. Nazovimo ja Joško. Ustvari ne, nećemo ga zvati tako jer bi mogla doći na pik potencijalnim udavačama i lovkinjama mlade nogometne zvijezde, što mi baš i ne bi bilo zanimljivo. Nazovimo ga rađ; cvjetko!
Cvjetko se nastanio na mom desnom bubregu i čim su ga na običnom i redovnom sistematskom pregledu primijetili odmah su me poslali na daljnje i ozbiljnije pretrage. Vrlo brzo je pao dogovor liječničkog konzilija da cvjetka (neću mu ime pisati velikim slovom, jer nemam baš neko poštovanje prema njemu) moraju izvaditi van. Tako je i bilo. Krenule su pripreme, povlačenje u svoja četiri zida, što zbog mogućnosti da se ne zarazim nekom boleštinom (čitaj koronom) što nisam baš imala previše volje za landranje okolo. No, nekima sam morala reći s kakvim demonima se borim. Uz klasičnu paniku i strah roditelja, šoka bližnje obitelji, ono što mi je dalo snagu i vjetar u leđa su suradnici i kolege. Dakle, ne postoji osoba, ali ni jedna koja (ok, jedna postoji) koja me nije pitala da li trebam nešto, da li trebamo povlačiti veze po bolnicama. Svima sam se od srca zahvalila jer stvarno nije bilo potrebe zato što ne volim ići preko veze, a i sve je išlo po špagi. Dobila sam najboljeg mogućeg doktora koji valjda postoji, i nema riječi kojima bi opisala njegovu brižnost, pažnju, stručnost i humor. Divan čovjek. No, razvodnila sam temu skroz, niti je ovo priča o mom doktoru, niti cvjetku nego o onim divnim ženama i ljudima koji su pokazali svoju ljudskost.
Da se vratim na početak, već nekoliko godina, više od 7 sigurno, sam član neke poduzetničke priče, i iskreno, nije bilo neke ogromne monetizacije tog članstva. Nisam dobila 100 novih klijenata i nisam si kupila tri jahte i dva stana od novih poslovnih pothvata. Ali, ono što sam dobila u tom periodu, postepeno doduše, kada ljudi steknu povjerenje; dobila sam ljudskost i identično pitanje od svake od njih; trebaš li što?
E to pitanje vrijedi više od tri stana i dvije jahte ili obrnuto, nebitno stvarno. To pitanje je ono što te pokreće i drži i motivira. Ne moram imati financijsku korist od tebe, ne moraš mi biti klijent, ne moramo se čuti svaki dan, ali kada se dogodi nešto slično onda se vidi veličina svih tih ljudi. Svi ti ljudi nisu imali krilaticu Meni to ne treba! nego su se odrekli par kutija cigareta i kava, možda dva ručka i učlanili se u jednu od nekoliko poduzetničkih priča i profitirali, jako profitirali…u ljudskosti.
Sve udruge, grupe, asocijacije i slično gdje se mogu okupljati ljudi sličnih ili istih interesa su nešto što je dobro za svakog poduzetnika i poduzetnicu jer osim iskustva i znanja dobe i ljudsku riječ (naravno, ne od svakoga ali s vremenom se brzo prepoznaju takvi).
Vrlo brzo se može procijeniti osoba i kako diše, i nakon nekog vremena kada se ljudi upoznaju i steknu povjerenje jedan u drugoga, a kroz to povjerenje dolazi poštovanje, sve ide lakše i najcrniji oblaci se mogu maknuti i najveća kiša može prestati i dolazi sunce. Sunce koje možda ne nosi tri jahte i dva stana ili dvije jahte i tri stana, ali nosi smiraj, sreću i zadovoljstvo i saznanje da na nekog možeš računati i da će uvijek netko uskočiti i pomoći pa koliko god mi pomoć ne tražili.
Zato mi je drago što ja nisam bila jedna od onih koja je rekla Meni to ne treba! i što sam s punim srcem ušla u carstvo povezivanja ljudi i što sam upoznala stvarno divne (ali i manje) divne ljude i nije mi žao ni jedne kune i vremena koje sam dala.
Ja sam sad dobro, sve je iza mene, bubreg je spašen i vozimo dalje.
Još jednom isprike na privatiziranju i nemojte mi zamjeriti.
Meni to ne treba!
Da prostite što ću malo privatizirati ovu platformu i iznijeti svoje osobne stavove, mišljenja i iskustava. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti, ustvari, sigurna sam da neće nitko zamjeriti jer će tekst biti pozitivan i neće apsolutno nikog oštetiti.
Uglavnom, već dugi niz godina uživam članstva nekih udruga i poduzetničkih asocijacija, no ima mnogih oko mene koji kategorički tvrde da njima to ne treba. Da nemaju nikakve koristi od tog članstva i da je to bacanje novaca i bez veze i da par ljudi ima koristi od toga i bla bla bla….
Rado bi s vama podijelila jedno svoje nedavno privatno iskustvo, temeljeno na zdravlju….Nekako zadnjih par godina u moj organizam se nastanio jedan tumor, tiho i bez najave, ajmo ga nazvati nekako drugačije jer ovako dosta jezivo zvuči. Nazovimo ja Joško. Ustvari ne, nećemo ga zvati tako jer bi mogla doći na pik potencijalnim udavačama i lovkinjama mlade nogometne zvijezde, što mi baš i ne bi bilo zanimljivo. Nazovimo ga rađ; cvjetko!
Cvjetko se nastanio na mom desnom bubregu i čim su ga na običnom i redovnom sistematskom pregledu primijetili odmah su me poslali na daljnje i ozbiljnije pretrage. Vrlo brzo je pao dogovor liječničkog konzilija da cvjetka (neću mu ime pisati velikim slovom, jer nemam baš neko poštovanje prema njemu) moraju izvaditi van. Tako je i bilo. Krenule su pripreme, povlačenje u svoja četiri zida, što zbog mogućnosti da se ne zarazim nekom boleštinom (čitaj koronom) što nisam baš imala previše volje za landranje okolo. No, nekima sam morala reći s kakvim demonima se borim. Uz klasičnu paniku i strah roditelja, šoka bližnje obitelji, ono što mi je dalo snagu i vjetar u leđa su suradnici i kolege. Dakle, ne postoji osoba, ali ni jedna koja (ok, jedna postoji) koja me nije pitala da li trebam nešto, da li trebamo povlačiti veze po bolnicama. Svima sam se od srca zahvalila jer stvarno nije bilo potrebe zato što ne volim ići preko veze, a i sve je išlo po špagi. Dobila sam najboljeg mogućeg doktora koji valjda postoji, i nema riječi kojima bi opisala njegovu brižnost, pažnju, stručnost i humor. Divan čovjek. No, razvodnila sam temu skroz, niti je ovo priča o mom doktoru, niti cvjetku nego o onim divnim ženama i ljudima koji su pokazali svoju ljudskost.
Da se vratim na početak, već nekoliko godina, više od 7 sigurno, sam član neke poduzetničke priče, i iskreno, nije bilo neke ogromne monetizacije tog članstva. Nisam dobila 100 novih klijenata i nisam si kupila tri jahte i dva stana od novih poslovnih pothvata. Ali, ono što sam dobila u tom periodu, postepeno doduše, kada ljudi steknu povjerenje; dobila sam ljudskost i identično pitanje od svake od njih; trebaš li što?
E to pitanje vrijedi više od tri stana i dvije jahte ili obrnuto, nebitno stvarno. To pitanje je ono što te pokreće i drži i motivira. Ne moram imati financijsku korist od tebe, ne moraš mi biti klijent, ne moramo se čuti svaki dan, ali kada se dogodi nešto slično onda se vidi veličina svih tih ljudi. Svi ti ljudi nisu imali krilaticu Meni to ne treba! nego su se odrekli par kutija cigareta i kava, možda dva ručka i učlanili se u jednu od nekoliko poduzetničkih priča i profitirali, jako profitirali…u ljudskosti.
Sve udruge, grupe, asocijacije i slično gdje se mogu okupljati ljudi sličnih ili istih interesa su nešto što je dobro za svakog poduzetnika i poduzetnicu jer osim iskustva i znanja dobe i ljudsku riječ (naravno, ne od svakoga ali s vremenom se brzo prepoznaju takvi).
Vrlo brzo se može procijeniti osoba i kako diše, i nakon nekog vremena kada se ljudi upoznaju i steknu povjerenje jedan u drugoga, a kroz to povjerenje dolazi poštovanje, sve ide lakše i najcrniji oblaci se mogu maknuti i najveća kiša može prestati i dolazi sunce. Sunce koje možda ne nosi tri jahte i dva stana ili dvije jahte i tri stana, ali nosi smiraj, sreću i zadovoljstvo i saznanje da na nekog možeš računati i da će uvijek netko uskočiti i pomoći pa koliko god mi pomoć ne tražili.
Zato mi je drago što ja nisam bila jedna od onih koja je rekla Meni to ne treba! i što sam s punim srcem ušla u carstvo povezivanja ljudi i što sam upoznala stvarno divne (ali i manje) divne ljude i nije mi žao ni jedne kune i vremena koje sam dala.
Ja sam sad dobro, sve je iza mene, bubreg je spašen i vozimo dalje.
Još jednom isprike na privatiziranju i nemojte mi zamjeriti.
Maja
Archives
Categories